Koliko te silno ljubim.....

Koliko te silno ljubim,
aaaaa mrijem duso za tobom... (stihovi sevdalinke)

Kad sam prvi put osjetila Namika u stomaku pomislila sam kako je to divno, kako ga volim, kako necu nikad nista ljepse da osjetim. E onda kad sam nakon 12 sati porodaja i 2 sata nesvjesti(poslije carskog) prvi put ugledala to malo moje bice, mislila sam to je to. Taj osjecaj mora da je najveci, najbolji, najsnazniji koji mogu da osjetim. E onda kako su dani prolazili moji osjecaji prema njemu su rasli, razvijali se bas kako se i on razvijao i svaki put kad bih pomislila e to je to, dalje ne moze, desi se nesto sto me vrati na pocetak. Tako smo se danas igrali autica. To je njegova igrica gdje on stavlja covjeculjke playmobila u autice i voza ih. Veliko auto nije moglo da ude u malu kucicu, pa je on kao i obicno poceo da place i da histerise. Onda sam ja uzela kartonsku kutiju i napravila mu veliku kucicu u koju moze da ude veliko auto. Mama je rijesila problem kao i obicno i ne bi to bilo nista posebno da se on onda nije okrenuo, pogledao me u oci, rukice stavio na moje obraze i rekao mi "MOJE SCE". Eeeeeeeeee u tom trenutku me opet pogodio onaj stari dobri osjecaj i opet sam pomislila da ga volim do besvjesti i da vise od toga ne moze. A onda sam pomislila kako ce sutra opet nesto da uradi i ja cu isto da pomislim. Svaki dan je sve vise i vise. I sad ja ne bih znala da kazem tacno koliko ga volim i koliko je poseban za mene, jer ce to vec sutra da bude manje. Samo sam jedno sigurna da taj osjecaj nikada nece prestati da raste niti ce prestati da traje.